• Promijenite boje

  • Promijenite veličinu

Svjetski dan borbe protiv bjesnoće

23. srpnja 2014.
Off

 28. rujna svake godine obilježavamo Svjetski dana borbe protiv bjesnoće zbog ukazivanja na važno javnozdravstveno značenje ove još uvijek smrtonosne bolesti u mnogim zemljama širom svijeta.

Bjesnoća (rabies ili lyssa) je smrtonosna virusna bolest središšnjeg žživčanog sustava divljih i domaćih žživotinja. Najčešće obolijevaju divlje žživotinje, primarno lisice, zatim vukovi, čagljevi, ššiššmišši, a rijetko mali glodavci. One u različitim dijelovima svijeta predstavljaju rezervoar virusa bjesnoće i stalan su izvor zaraze za druge žživotinje, odnosno čovjeka, kao posljednju kariku u tom lancu. U domaćih žživotinja bjesnoća se javlja redovito kao posljedica kontakta s oboljelom divljom žživotinjom. Na ljude se možže prenijeti slučajnim ugrizom zaražžene divlje ili domaće žživotinje.
Postoje tri oblika bjesnoće, prvi je tzv. urbana koju uglavnom prenose psi, drugi je tzv. silvatična koju većinom prenose divlje žživotinje, prvenstveno lisice i treći oblik bjesnoće prenose ššiššmišši.

Bjesnoća je rasprostranjena na gotovo svim kontinentima, osim na Antartiku, u višše od 150 zemalja u kojima se ne provode neophodne mjere obveznog cijepljenja pasa. Prema podacima i procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, višše od 55000 ljudi u svijetu godiššnje oboli i umre od bjesnoće, većinom u Aziji i Africi, a stvaran broj oboljelih i umrlih možže se samo procjenjivati. Otočne zemlje kao ššto su Velika Britanija, Irska, Island, Australija, Novi Zeland i Japan smatrane su zemljama slobodnima od bjesnoće, no taj su status izgubile zbog pojave bjesnoće uzrokovane ugrizima ššiššmišša.

U Hrvatskoj je zadnji autohtoni slučaj bjesnoće u čovjeka zabilježžen 1964. godine, a 1989. i 1995. godine zabilježžena su dva importirana slučaja.
Na gotovo cijelom području Republike Hrvatske, izuzevši jadranske otoke, od 1977. godine neprekidno je prisutna silvatična bjesnoća čiji je glavni rezervoar i prenosioc crvena lisica (Vulpes vulpes). U domaćih se žživotinja (psi, mačke, goveda, konji, ovce i koze) javlja u slučaju ugriza zaražžene divlje žživotinje. Najveći broj oboljelih čine mačke i psi zbog izravne izložženosti kontaktu s lisicama (ulazak lisica u dvoriššta, parkove, lov, dnevna migracija) te nepošštivanja zakonskih odredbi o preventivnom cijepljenju ljubimaca (pasa) od strane vlasnika.

Vjerojatnost ekspozicije čovjeka virusu bjesnoće izravno je povezan s blizinom inficiranih žživotinja ljudskim naseljima. Zbog zajedničkog sužživota sa žživotinjama porast broja slučajeva bjesnoće u mačaka i pasa prethodnih godina predstavlja značajnu i trajnu prijetnju zdravlju ljudi u ruralnim i gradskim sredinama, kao i ljudi koji su profesionalno ili na drugi način izložženi riziku kontakta s bijesnim žživotinjama (npr. veterinari, lovci).

Glavne mjere prevencije su: cijepljenje pasa protiv bjesnoće i oralna vakcinacija lisica protiv bjesnoće. Godiššnjom uredbom, regulirano je praćenje i provođenje programa za eradikaciju bjesnoće. Uveden je tzv. Lyssacan program koji omogućuje registraciju pasa i njihovih vlasnika prilikom cijepljenja pasa protiv bjesnoće te njihovog čipiranja; a ujedno služži i kao provjera cjepnog statusa pasa nakon ugriza osoba. Cijepljenje pasa obavezno je za sve pse starije od 3 mjeseca. Mačke ne podliježžu zakonskoj obvezi cijepljenja protiv bjesnoće, već ovisi o odluci njihovih vlasnika.

U svrhu osiguravanja zašštite zdravlja ljudi i domaćih žživotinja od bjesnoće, a radi suzbijanja i iskorjenjivanja bolesti u populaciji lisica kao glavnih rezervoara te postizanja statusa zemlje slobodne od te bolesti, Uprava veterinarstva Ministarstva poljoprivrede 2011. godine započinje provedbu projekta Oralne vakcinacije lisica u Republici Hrvatskoj sredstvima iz IPA predpristupnog fonda EU. Provodi se dva puta godiššnje, u jesen i proljeće. Kontinuiranim praćenjem učinka takve akcije te pretragama žživotinja na virus bjesnoće ustanovljen je trend pada pozitivnih izolata bjesnoće, kako u lisica i ostalih divljih žživotinja, tako i u domaćih žživotinja.

Nakon ugriza žživotinje u gradu ili u prirodi, kao i nakon bilo kakvog kontakta sa žživotinjom (u vidu ogrebotine i eventualnog kontakta sa zaražženom slinom) kod koje postoji sumnja na bjesnoću potrebno je ššto je moguće prije potražžiti liječničku pomoć.

Specifična medicinska zašštita nakon izložženosti bjesnoći zove se postekspozicijska profilaksa i uključuje pasivnu imunizaciju imunoglobulinom i cijepljenje protiv bjesnoće. Prvu dozu cjepiva i imunoglobulin treba primiti ššto je prije moguće.

U Hrvatskoj se antirabične ambulante nalaze pri žžupanijskim zavodima za javno zdravstvo.

Recenzirano:
Označava kada je članak pregledan u potpunosti od strane stručne osobe. Ova dva datuma se ne moraju uvijek poklapati

Promjenjeno: 29. svibnja 2015.
Promjenjeno označava kada je članak zadnji put izmjenjen. Promjenjen je dio člnaka ili cijeli članak
O autoru
HZJZ