Stav uspješnih i poznatih osoba o tjelesnoj aktivnosti – Andrej Dojkić

Andrej Dojkić o tjelesnoj aktivnosti

U okviru našeg portala nastavljamo sa promocijom tjelesne aktivnosti, kroz intervjue sa uspješnim i poznatim osobama, o njihovom stavu spram navedenoj temi. Ovoga puta sa nama je popularni glumac Andrej Dojkić.

www.javno-zdravlje.hr: Koju vrstu tjelesne aktivnosti provodite i koliko često?
Andrej: Svakodnevno provodim tjelesne aktivnosti. Npr. kad nemam vremena posvetiti se kvalitetnom treningu težina,kondicije:aerobno,kardio onda napravim istezanje i elemente power joge. Gotovo svakodnevno odradim teretanu kobiniranih treninga ali isto tako volim trening na
otovorenom,treking,plivanje,trčanje,trim stazu,bicikl,badminton.

www.javno-zdravlje.hr: Što Vas pokreće da tu naviku održavate?Andrej: Moje aktivnosti su meni svakodnevna higijena. Nema ništa specifično sto me pokreće. Sportom se bavim cijeli život i bez fizičke aktivnosti ne mogu, jednostavno sam tako naučio tijelo i metabolizam. Kada ne vježbam odnosno ne odradim trening nekoliko dana, fizički mi se tijelo osjeća zbijeno. Trening na otvorenome nudi psihofizičku otovorenost i zadovoljstvo koje mi ništa ne može nadomjestiti.

www.javno-zdravlje.hr: Na koji način redovita tjelesna aktivnost utječe na Vašu radnu sposobnost i javno-zdravlje?
Andrej: Redovna fizička higijena i aktivnost mi je vrlo bitna. Prvo održava me u kondiciji koja mi je potrebna u poslu kojim se bavim – stalno sam u pokretu i s probe na probu ponekada zna biti vrlo zahtjevno. Trening me oslobađa stresa i omogućava mi da se generalo bolje osjećam….ne idem u teretanu ili na trim stazu da bi nesto postigao već da budem zadovoljan sobom, da potrošim višak energije,da se bolje osjećam – sto se automatski manifestira i na van.Na trening u teretanu volim odlaziti sam jer u sat vremena stignem odraditi sve. Ja sam i veliki poklonik zdrave prehrane koja u kombinaciji sa aktivnostima koje sam naveo cini čuda.

www.javno-zdravlje.hr: Imate li kakvu poruku za čitatelje vezanu uz tjelesnu aktivnost?
Andrej: Kad god nađete vremena učinite nešto za svoje tijelo koje svi mi koristimo svaki dan a jako malo mu vraćamo na način da ga održavamo i brinemo se o njemu onako kako ono nas služi.


 

www.javno-zdravlje.hr: Poštovani gosp. Dojkić, u ime uredništva portala i naših čitatelja puno hvala na promociji zdravlja i tjelesne aktivnosti.

Stav uspješnih i poznatih osoba o tjelesnoj aktivnosti – Mario Valentić

Mario Valentić o tjelesnoj aktivnosti

U okviru našeg portala nastavljamo sa promocijom tjelesne aktivnosti, kroz intervjue sa uspješnim i poznatim osobama, o njihovom stavu spram navedenoj temi. Ovoga puta sa nama je popularni glumac Mario Valentić.

www.javno-zdravlje.hr: Koju vrstu tjelesne aktivnosti provodite i koliko često?
Mario: Svako jutro, prije doručka, 10ak minuta vježbam. To su prvenstveno vježbe razgibavanja i jačanja cijelog tijela s elementima pilatesa i power joge. Taj ritual, koji se s vremenom modificirao i pobpljšavao, obavljam od svoje 12 godine i siguran sam da ću ga upražnjavti vječno. To je moja „jutarnja kava“ koja se nikad ne preskače i to bi preporučio svima koji si žele unaprijediti kvalitetu života. Do svoje 24. godine sam bio natjecatelj u hrvanju grčko-rimskim stilom i do tad sam trenirao svakodnevno po 3 sata, a za vrijeme priprema i više. Danas vježbam znatno manje, ali puno mudrije. To se svodi na 2-3 intenzivna treninga snage (velike mišićne skupine, veće težine, kratke pauze, ukupno cca 30min/trening) i do 2 treninga pilatesa tjedno. Ubaci se tu još pokoje planinarenje, skijanje, ljeti ronjenje, plivanje, veslanje…

www.javno-zdravlje.hr: Što vas pokreće da tu naviku održavate?
Mario: To je jednostavno moj stil života. Kretanje je utkano u mene i ono je integralni dio mog stila života. Nakon vježbanja se čovjek jednostavno bolje osjeća, što ne čudi jer pritom dolazi do oslobađanja hormona dobrog raspoloženja. Vježbanje mi donosi samo koristi, bez ijednog štetnog djelovanja (ako se mudro provodi) i to je razlog da i u trenutcima kada mi se baš i ne da (a njih svakako ponekad ima), „preskočim sebe“ i održim kontinuitet vježbanja jer ključ je kontinuirano vježbati, a ne biti kampanjac.


www.javno-zdravlje.hr: Na koji način redovita tjelesna aktivnost utječe na Vašu radnu sposobnost i zdravlje?
Mario: Vježbanjem prvenstveno unapređujem svoj zdravstveni status; ništa me ne boli, kralježnica i svi zglobovi su mi zahvalno pokretni, svi aspekti snage su mi na zavidnoj razini, pravilno se držim. Vježbanje mi podiže razinu samopuzdanja i samosvijesti, njeguje kulturu pozitivnog razmišljanja i povećava moje radne kapacitete. Oraspoložuje me kad sam „jadniji“, razvedruje me kad sam tužniji, diže me iz kreveta kad sam boležljiviji, disciplinira me kad sam ljeniji, nagrađuje me kad to ne očekujem. Neosporno, vježbanje me čini boljom osobom, a moj život višestruko kvalitetnijim.

www.javno-zdravlje.hr: Poštovani gosp. Valentić, u ime uredništva portala i naših čitatelja puno hvala na promociji zdravlja i tjelesne aktivnosti.

Stav uspješnih i poznatih osoba o tjelesnoj aktivnosti – Danijela Dvornik

Danijela Dvornik o tjelesnoj aktivnosti

U okviru našeg portala nastavljamo sa promocijom tjelesne aktivnosti, kroz intervjue sa uspješnim i poznatim osobama, o njihovom stavu spram navedenoj temi. Ovoga puta sa nama je producentica i event manager, Danijela Dvornik.

www.javno-zdravlje.hr: Koju vrstu tjelesne aktivnosti provodite i koliko često?
Danijela:
Svaki dan provodim u teretani cca.2 sata i tako već 2 godine sa ljetnim pauzama.Vikendima kada vrijeme dopušta, uglavnom provodim u prirodi,vrlo često na Sljemenu. Ljeti, kada nisam u teretani, trčim plivam.

www.javno-zdravlje.hr: Što vas pokreće da tu naviku održavate?
Danijela: U početku mi je motiv bio skidanje kilograma.Skinula sam 10 kilograma a sada imam cilj skinuti još 10 kilograma. Volim gledati svoje tijelo kako se oblikuje. Osim tih važnih razloga, vježbanje ima i onu drugu stranu, još važniju,psihološku. Bolje se osjećam, više volim sebe i kao takva bolja mi je kvaliteta života. Trudim se da mi to postane dio svakodnevnog života.

www.javno-zdravlje.hr: Na koji način redovita tjelesna aktivnost utječe na Vašu radnu sposobnost i zdravlje?
Danijela: Dok vježbam, konstantno razmišljam o sebi i svojim željama, stvaram planove i padaju mi ideje.Druga stvar je i ta što sam uvijek imala bolove u kralježnici,upravo zbog sjedenja i ne kretanje.Sad više nemam takvih problema. Nakon treninga se osjećam puna energije .

 

www.javno-zdravlje.hr: Poštovana gđo. Dvornik, u ime uredništva portala i naših čitatelja, puno Vam hvala na promociji zdravlja i zdravih stilova života.

 

Inkluzija

Osobe s teškoćama u razvoju dugi niz godina bile su institucionalizirane i marginalizirane u društvu. Razvojem svijesti društva o vrijednosti svakog pojedinca javlja se inkluzija kao pokret u okviru socijalnog modela. Inkluzija sama po sebi ne podrazumijeva izjednačavanje svih ljudi, već uvažavanje različitosti svakog pojedinca kojem pruža mogućnost odlučivanja o vlastitom životu i preuzimanja odgovornosti. 

U Hrvatskoj, od listopada 1997. godine, djeluje Udruga za promicanje inkluzije. Svrha Udruge je pružanje podrške osobama s mentalnom retardacijom pri uključivanju i ravnopravnom sudjelovanju u životu lokalne zajednice. Rezultati projekta Udruge pokazuju da su osobe s mentalnom retardacijom sposobne za neovisan život u društvu, ukoliko im je pružena odgovarajuća podrška.U suvremenom društvu prevladavaju vrijednosti koje se zasnivaju na kvantiteti i kvaliteti proizvodnje i znanju (B. Teodorović, 1997). Čovjek je vrijedan onoliko koliko proizvede. Proizvodnja je postala cilj, a čovjek samo sredstvo za postizanje tog cilja. Ako tumačimo znanje samo kao materijalnu spoznaju, onda je i taj kriterij sličan kriteriju proizvodnje.
U takvom shvaćanju zanemaruje se kriterij čovječnosti koji proizlazi iz toga da je čovjek sam najznačajniji pokretač vlastitog razvoja kao i razvoja društva općenito. Dakle, u takvom društvu, u kojem je najvažniji kriterij vrednovanja čovjeka njegova produktivnost i stečeno znanje, svi su oni koji manje proizvode i raspolažu s manje znanja manje vrijedni. Tako osobe sa teškoćama u razvoju postaju marginalizirane, bez mogućnosti ostvarivanja osnovnih ljudskih prava.
Zbog toga je nužno mijenjati postojeću hijerarhiju vrijednosti. Taj se proces odvija u različitim zemljama različitim tempom. Ovisan je o ekonomskoj moći i znanstvenim dostignućima, ali najviše o prevladavajućim kulturnim obrascima koji se odnose na značenje pojedinca i poštivanje ljudskih prava. Da bi postali društvo u kojem svaki pojedinac ima jednaka prava i mogućnosti bez obzira na individualne različitosti, model inkluzije predstavlja se kao jedno od rješenja. Preduvjet modela, ali i njegova posljedica je promjena osobnih stavova.
Stavovi prema osobama s teškoćama u razvoju zadnjih se tridesetak godina polako mijenjaju. U medicinskom modelu (Mason i Rieser, 1994), koji je prevladavao osamdesetih godina, u središtu je pozornosti bilo oštećenje, a ne osoba. U takvom društvu, osobe s teškoćama u razvoju shvaćaju se kao problem. Organiziraju se razne specijalne službe i postupci u svrhu uklanjanja ili smanjivanja posljedica oštećenja. Budući da se to pokazalo neostvarivim, smatralo se opravdanim te osobe trajno isključiti iz društva. Tako djeca od najranije dobi bivaju odvojena od obitelji, isključena iz lokalne zajednice i otuđena od društva. Socijalni kontakt je ograničen samo na stručno osoblje koje je usmjereno na “ozdravljenje”, dok su potrebe za sigurnošću, ljubavlju, pripadanjem, aktivnošću, učenjem, nezavisnošću, samoostvarenjem, kao i mnoge druge potrebe, zanemarene. Dakle, uskraćene su im mogućnosti koje pruža lokalna zajednica te im je time bitno smanjena kvaliteta života. Razvojem spoznaje o negativnim posljedicama segregacije potaknut je nastanak modela deficita. U okviru modela deficita javlja se pokret integracije koji je, uglavnom, usmjeren na uključivanje djece s manjim teškoćama u razvoju u redovan sustav odgoja i obrazovanja. Integracija se isključivo odnosi na dijeljenje zajedničkog prostora i nekih aktivnosti u ograničenom vremenskom periodu i pod strogom je kontrolom osoba bez teškoća u razvoju. Na taj način, međutim, ne dolazi do istinskog uključivanja i prihvaćanja.
Kao krajnji oblik integracije daljnjim se napretkom razvija pokret inkluzije. Danas je općenito prihvaćen socijalni model koji kao osnovni problem naglašava odnos društva prema osobama sa teškoćama u razvoju. Osnovna je ideja modela da oštećenje koje objektivno postoji ne treba negirati, no ono ne umanjuje vrijednost osobe kao ljudskog bića. Ono što osobe sa teškoćama u razvoju isključuje iz društva su neznanje, predrasude i strahovi koji prevladavaju u tom društvu. Stoga, socijalni model naglašava prava pojedinca, te teži restrukturiranju društva.
Stavovi prema osobama s teškoćama u razvoju kao, uostalom, i stavovi prema svim manjinskim grupama nisu urođeni, nego su naučeni, između ostalog, i kroz predrasude i neznanje drugih. Mijenjanje stavova složen je i dugotrajan proces koji se velikim djelom zasniva i na iskustvu.
Dakle, želimo li da se stavovi društva promijene treba stvarati uvjete u kojima će doći do interakcije između osoba sa i osoba bez teškoća u razvoju. Prvi korak ka tome treba biti uključivanje djece u redovni sustav odgoja i obrazovanja. Dosadašnja praksa pokazala je da se takvom interakcijom stječu pozitivna iskustva (B. Tedorović, 1997). Na temelju principa socijalnog modela izdan je osnovni dokument UN-a Standardna pravila za izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom (48. zasjedanje Glavne skupštine UN, 20. prosinac 1993, Rezolucija 48/96), koji sadržava smjernice za politiku svih država. U tom se dokumentu posebno ističe razvijanje svijesti o potrebama i pravima osoba s teškoćama u razvoju, kao što su prava na zdravstvenu zaštitu, rehabilitaciju i pomagala. Država je obvezna osigurati odgoj i obrazovanje u maksimalno integriranim uvjetima. Isto tako, mora zakonski ukloniti sve zapreke zapošljavanju osoba s teškoćama u razvoju i pružiti im socijalnu sigurnost. Svi zakoni i ostale mjere trebaju omogućiti život osoba sa teškoćama u razvoju u vlastitoj obitelji, uz pružanje dodatnih usluga. Prijeko je potrebno osigurati im sva prava kao i ostalim građanima. Također se zahtijeva da organizacije osoba s teškoćama u razvoju i organizacije roditelja, ravnopravno sudjeluju u donošenju odgovarajućih zakonskih propisa, uklanjajući pritom sve oblike diskriminacije. Delhijskom Deklaracijom UN-a iz 1995. ponovo se naglašava obveza svih članica UN-a da stvore uvjete za oživotvorenje načela navedenih u Standardnim pravilima.

U okviru socijalnog modela javlja se model inkluzije. Inkluzija sama po sebi ne podrazumijeva izjednačavanje svih ljudi, nego uvažavanje različitosti svakog pojedinca. U tome i jest njena vrijednost, jer nam kroz razvoj opće tolerancije prema individualnim razlikama i potrebama omogućava širenje spoznaja, obogaćivanje iskustava i razvoj čovječnosti. Inkluzija svakom pojedincu pruža mogućnost odlučivanja o vlastitom životu i preuzimanja odgovornosti.

Inkluzija je pristup u kojem se naglašava da je različitost u snazi, sposobnostima i potrebama prirodna i poželjna. Ona zahtjeva razvoj osjetljivosti i stvaranje uvjeta za artikulaciju i zadovoljavanje različitih individualnih potreba, a ne samo potreba osoba sa oštećenjem. No, bez obzira na individualne različitosti svi želimo biti voljeni, osjećati pripadnost, želimo raditi i biti poštovani. 

 

Kako ostvariti kontakt sa osobom oštećena sluha

Da bi se izjednačile mogućnosti za osobe s invaliditetom potrebno je znati, između ostalog, i kako ostvariti najadekvatniji kontakt. Posebice se to odnosi na osobe oštećena sluha.

Da bi ste ostvarili najadekvatniji kontakt sa osobom oštećena sluha potrebno je slijediti ove preporuke:

– Pazite da vam lice bude dobro osvijetljeno, okrenuto prema izvoru svjetlosti

– Najbolja udaljenost za razgovor je oko 1,5 m

– Vaše lice treba biti u visini očiju gluhe osobe

– Neka vam glava miruje dok govorite, nemojte govoriti dok hodate ili kad ste u pokretu

– Govorite književnim jezikom, ne dijalektom

– Nemojte pojačavati glas

– Koristite kratke rečenice te jednostavne, opće poznate pojmove

– Govorite umjerenom brzinom

– Ako trebate reći nešto važno, napišite

– Služite se ručnom abecedom

– Izražajnim licem s prirodnim gestama olakšavate razumijevanje

– Možete naučiti hrvatski znakovni jezik

– Ukoliko osoba ne zna čitanje sa usana komunicirajte pisanjem poruka pri čemu one trebaju biti kratke i jasne

Više informacija o znakovnom jeziku i specifičnostima komuniciranja sa osobama oštećena sluha možete naći na stranicama Hrvatskog saveza gluhih i nagluhih:

http://www.hsgn.hr/

 

Kako pristupiti slijepoj osobi i kako ostvariti kontakt?

Da bi se izjednačile mogućnosti za osobe s invaliditetom potrebno je znati, između ostalog, i kako ostvariti najadekvatniji kontakt. Posebice se to odnosi na osobe oštećena vida. 

Da bi ste ostvarili najadekvatniji kontakt sa osobom oštećena sluha potrebno je slijediti ove preporuke:

Kada pristupate slijepoj osobi:

– budite prirodni i izravni
– kada se obraćate slijepoj osobi, nikada to ne činite preko posrednika (osobe koja je u pratnji)
– papire dajete slijepoj osobi, a ne pratnji
– osoba koja ima poteškoća s vidom dobro čuje, ne vičite
– predstavite se prije tjelesnog kontakta s osobom koja je slijepa (ime, uloga)
– obratite joj se imenom ili ako ga ne znate lagano joj dodirnite rame/ruku
– potrudite se da zapamtite ime već pri prvom upoznavanju
– kada za pozdrav pružate ruku, izgovorite da ste to učinili
– ponudite joj pomoć pri kretanju, posebno kada slijepa osoba nije na «svom», poznatom terenu

Kada vodite slijepu osobu:

– videći vodič je uvijek prvi i uvijek je pola koraka ispred slijepe osobe
– slijepa osoba prima vodiča za nadlakticu/rame
– dopustite da Vam sama izgovori na koji joj način možete pomoći
– ako volite geste i mimiku, služite se njima, ali ne zaboravite da osoba koja ima poteškoća s vidom ne može sudjelovati u «razgovoru» koji nema tona
– kada razgovarate budite uvijek licem okrenuti prema osobi koja ne vidi

Kako pomoći da slijepa osoba sjedne:

– slijepa osoba uvijek sjeda sama ne treba ju gurati, vući,…
– stavite ruku slijepe osobe na naslon ili sjedalni dio stolca
– Ako je pokraj stolice stol ili neki drugi predmet stavite ruku slijepe osobe na taj predmet da ga osjeti

Kako opisati prostor slijepoj osobi:

– kada opisujemo prostor slijepoj osobi koristimo npr.: lijevo od Vaše ruke, ispred Vas, na stolu,…
– možemo koristiti orijentaciju po satu
– uvijek recite što ste gdje ostavili
– predmete uvijek vraćati na isto mjesto

Ostali važni savjeti kod kontakta sa slijepom osobom:

– zaboravite na riječi «tu je», «idi tamo», «stolica ti je ovdje»
– svaku riječ koja govori o položaju stvari ili sl. morate popratiti i dodirom ruke osobe koja ne vidi (govorite pokretima)
– važno je biti određen
– važno je uvijek imenovati stvari
“s lijeve strane je prepreka”, a ne “pazi”, “tu je”, “idi tamo”, “stolica je ovdje”; u ambulanti “sad ste vi na redu” ne znači puno; ”g. Perić” ima više smisla
– važno je dodirom ruke osobe koja ima oštećenje vida «pokazati» npr. čašu, ili neki drugi predmet
– dopustite osobi koja ne vidi ili vrlo loše vidi, da sama – na svoj način upozna novi prostor….ako je potrebno pitajte je da li joj je potrebna pomoć

Više informacija o svim ostalim specifičnostima slijepoće kao vrste invaliditeta možete naći na: www.savez-slijepih.hr

 

Stav uspješnih i poznatih osoba o tjelesnoj aktivnosti – Milan Bandić

Milan Bandić o tjelesnoj aktivnosti


 

 

 

 

U okviru našeg portala nastavljamo sa promocijom tjelesne aktivnosti, kroz intervjue sa uspješnim i poznatim osobama o njihovom stavu spram navedenoj temi.

Ovoga puta sa nama je gradonačelnik Grada Zagreba, gosp. Milan Bandić, dipl. politolog.

www.javno-zdravlje.hr: Koju vrstu tjelesne aktivnosti provodite i koliko često?

Svako jutro u 6 sati trčim, zajedno sa svojim prijateljima, oko 12 kilometara. Škvadru čini nas pet-šest, s time da su najredovitiji moj prijatelj Dragec i moja malenkost. Joggiram i kada sam na službenim putevima izvan Zagreba, stoga su obavezni dio moje putne garderobe tenisice i trenirka. Napominjem da uvijek trčim u prirodi te da ne prakticiram sobne trake za trčanje.

www.javno-zdravlje.hr: Što vas pokreće da tu naviku održavate te na koji način redovita tjelesna aktivnost utječe na Vašu radnu sposobnost i zdravlje?

Trčim ne radi “šminke”, ne radi drugih, već isključivo zbog sebe. Trčanje mi omogućava bolju dnevnu funkcionalnost i postizanje ravnoteže duha i tijela što mi je neophodno u 16 satnom radnom danu. Uz pomoć tjelesne aktivnosti na putu sam ostvarenja poslovice: Men sana in corpore sano (U zdravom tijelu zdrav duh).

www.javno-zdravlje.hr: Poštovani gosp.Bandić, u ime uredništva portala i naših čitatelja, puno Vam hvala na promociji zdravlja i zdravih stilova života.

 

Edukacija o načinima kontakta s osobama s invaliditetom

Osobe s invaliditetom izrazito su vulnerabilan dio populacije koji, između ostalog, zahtjeva adekvatan način komunikacije kao i znanja o specifičnostima koje proizlaze iz invaliditeta. Ova znanja doprinjeti će njihovoj dobrobiti i unapređenju kvalitete života.

Prema preporukama Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom potrebno je provesti edukaciju, posebice, zdravstvenih djelatnika o načinima ostvarivanja kontakta te specifičnostima koje proizlaze iz invaliditeta. Ovim znanjima i vještinama zdravstveni djelatnici će posebice doprinjeti dobrobiti za sve osobe s invaliditetom. U skladu sa gore navedenom preporukom u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo započelo se sa navedenim edukacijama djelatnika zavoda.Do sada su održana tri skupa:

1. Kako ostvariti primjereni kontakt sa osobom oštećena sluha te specifičnosti koje proizlaze iz ove vrste invaliditeta

2. Kako ostvariti primjereni kontakt sa osobom oštećena vida te specifičnosti koje proizlaze iz ove vrste invaliditeta

3. Specifičnost osoba u invalidskim kolicima

Predavači su bili:

– prof. Mirjana Juriša iz Hrvatskog saveza gluhih i nagluhih osoba
– prof. Karmen Nenadić iz Hrvatskog saveza slijepih
– gđa. Mandica Knežević iz Hrvatske udruge para- i tetraplegičara

Svim predavačima uručena je zahvala Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, a dodjeljena je im je i knjiga gosp. Krešimira Butkovića, pjesnika i pisca u invalidskim kolicima, Krug dana.

Članke o načinima kontakta s osobama oštećena vida, sluha i o osobama u invalidskim kolicima možete naći na ovim stranicama www.javno-zdravlje.hr.

Više informacija o edukacijama možete dobiti na tomislav.benjak@hzjz.hr

Pravila ponašanja prema osobama u invalidskim kolicima

Da bi se izjednačile mogućnosti za osobe s invaliditetom potrebno je znati, između ostalog, i kako ostvariti najadekvatniji kontakt. Posebice se to odnosi na osobe u invalidskim kolicima. 

Slijedeće sugestije pridonose boljoj komunikaciji s osobama koje se kreću pomoću invalidskih kolica: Najosnovnije? Usredotočite se na osobu, a ne na njen invaliditet. Pristojno je rukovati se s osobom s invaliditetom, pa čak i kad ova ima ograničene mogućnosti micanja ruku ili koristi protezu.

Prije nego priskočite u pomoć, uvijek pitajte osobu u kolicima želi li ona Vašu pomoć. Možda pomoć nije potrebna, ili je nepoželjna.

Nemojte se vješati ili naslanjati na nečija kolica. Ona su dijelom nečijeg osobnog prostora, pa ih se ne smije tresti, naslanjati se na njih itd.

Govorite izravno osobi u kolicima, ne nekome pokraj, kao da korisnik kolica ne postoji.

Ako će razgovor trajati više od nekoliko minuta, sjednite, kako bi došli u istu visinu očiju s osobom koja sjedi u invalidskim kolicima.

Nemojte ponižavati ili ponašati se zaštitnički prema osobi u kolicima time što ćete ju tapšati po glavi.

Kada nekome objašnjavate put, mislite na stvari kao što su udaljenost, gdje su udubljeni nogostupi ili postavljene rampe, vremenski uvjeti i fizičke prepreke koje mogu ometati kretanje.

Nemojte obeshrabrivati djecu u postavljanju pitanja osobi u kolicima o njezinim kolicima. Otvorena komunikacija pomaže u nestajanju predrasuda koje mogu dovesti do strahova ili zabluda.

Kada se osoba koja koristi kolica „prebaci“ iz njih u automobil ili na stolac, klupu, zahod, krevet…., nemojte maknuti kolica izvan njenog dohvata. Ako se ipak moraju maknuti iz nekog razloga, pitajte za mišljenje osobu koja koristi kolica.

U redu je koristiti izraze poput: „hodati pokraj“ ili „idemo se prošetati“ kad razgovarate s osobom u kolicima. Ona to shvaća kao izražavanje zamisli o kretanju u istom smjeru.

Ljudi koji koriste kolica različitih su fizičkih mogućnosti. Neke osobe koje rabe kolica mogu hodati uz pomoć ili na kraće udaljenosti. Oni koriste kolica jer im ona pomažu u očuvanju snage i za efikasnije kretanje.

Nemojte misliti o ljudima u kolicima kao o „bolesnima“.

Kolica se rabe kao pomoć osobama u prilagodbi ili za kompenzaciju kod oštećenja organa za kretanje, a koja mogu nastati i bez pojave zaraznih bolesti. Neki od uzroka mogu biti, npr.: oštećenje kralježnične moždine, moždani udar, amputacija, mišićna distrofija, cerebralna paraliza, multipla skleroza, dječja paraliza, bolesti srca, itd.

Pazite na svoje predrasude! Nemojte misliti kako je uporaba kolica tragedija. Kad su invalidska kolica dobro opremljena i odabrana, ona zapravo mogu značiti slobodu koja pruža korisniku mogućnost slobodnog kretanja i punog angažmana u životu.

Nemojte maziti pse vodiče ili druge životinje koje pomažu… One rade.

Više detalja o specifičnostima koje proizlaze iz korištenja invalidskih kolica možete naći na www.hupt.hr.

 

Stav uspješnih i poznatih osoba o tjelesnoj aktivnosti – Ljilja Vokić

Ljilja Vokić, prof. o tjelesnoj aktivnosti

 

 

 

 

U okviru našeg portala nastavljamo sa promocijom tjelesne aktivnosti, kroz intervjue sa uspješnim i poznatim osobama, o njihovom stavu spram navedenoj temi. Ovoga puta sa nama je prof.Ljilja Vokić, ravnateljica VII gimnazije u Zagrebu.

www.javno-zdravlje.hr: Koju vrstu tjelesne aktivnosti provodite i koliko često?

Zahvaljujući svom suprugu, koji me «naučio» na šetnje postala sam gotovo svakodnevni šetač kroz Maksimir ili Sljeme. Taj predivni susret s prirodom u kojoj čovjek susreće sebe u najljepšem obliku odmora duše i tijela. Ta «nedužna radost prirode» kako ju je prozvao još u 19. stoljeću zagrebački nadbiskup Juraj Haulik postalo je nešto bez čega više gotovo da i ne mogu. Svaki dan vrijeme za Maksimir je predviđeno. Susret s prijateljicama, razgovor i šetnja gotovo od 2 sata. U šumu uđem umorna i blijeda, a iz šume izlazim nakon šetnje vedra i «rumena» kako kaže moja kolegica Ana. Za druge aktivnosti više nemam vremena, ali i aktivnosti u kući su aktivnosti, zar ne?

www.javno-zdravlje.hr: Što vas pokreće da tu naviku održavate?

Kako je napisao moj književni ljubimac Meša Selimović u «Neke stvari moraju postati navika prije nego postanu potreba « – E, pa u meni se susrela navika i potreba. Mislim da s vremenom potreba preuzima primat nad navikom. Ako kojim slučajem imam neodgodive obveze i ne odem u šetnju osjećam da mi nešto nedostaje. Moram priznati da sam u Maksimiru naučila sve pasmine pasa, susrela toliko divnih ljudi, koje s radošću susrećem, srdačno se pozdravljamo, a da o većini od njih ne znam tko su niti kako im je ime.

www.javno-zdravlje.hr:Na koji način redovita tjelesna aktivnost utječe na Vašu radnu sposobnost i zdravlje?

Svakodnevna šetnja učinila me sposobnijom za rad, odmornijom i psihički i fizički. Osjećam se vedrije, poletnije, kao ispunjena nekom novom energijom. Imam običaj reći pa i nije čudo što je tako. Gradovi su ljudsko djelo, a priroda Božje djelo, gdje se čovjek osjeća u simbiozi sa Stvoriteljem i prirodom. Čudi me da jedan tako lijepi i veliki grad nema šetača i rekreativaca. Sve drage sugrađane umorne dušom i tijelom pozivam na šetnju, kako bi sami sebi jednostavno uljepšali život.

www.javno-zdravlje.hr: Poštovana prof.Vokić, u ime uredništva portala i naših čitatelja puno hvala na promociji zdravlja.