Materijali i predmeti koji dolaze u neposredan dodir s hranom

Pojam materijali i predmeti koji dolaze u neposredan dodir s hranom je vrlo širok termin koji uključuje spektar različitih materijala, kao i predmeta koji su izrađeni upravo od tih materijala.

Općenito, najčešće vrste materijala koje dolaze u neposredan dodir s hranom su metali i njihove slitine, emajl, cement, keramika i porculan, staklo, polimerni materijali (plastika, uključujući lakove, premaze i prevlake, celuloza i elastomeri), drvo, uključujući i pluto te tekstil.

Predmeti koji dolaze u dodir s hranom su obično posuđe, pribor, oprema i uređaji te ambalaža koja se rabi u poslovanju s hranom. Ovdje valja naglasiti da u neposredan dodir s hranom mogu doći i reciklirani, biorazgradivi, aktivni i inteligentni materijali.

Za ambalažu je najbitnija zaštita proizvoda od vanjskih utjecaja, odnosno održavanje proizvoda u zdravstveno ispravnom stanju, što je i najvažnija uloga, koju prepoznaju i potrošači. Osim toga, ambalažni materijali predstavljaju poveznicu između potrošača i tržišta, pri čemu je glavna osobina ambalaže predstavljanje proizvoda, jer poznata je izreka da prilikom kupovine ambalaža prodaje gotov proizvod. Danas odabir ambalažnog materijala predstavlja sinergiju dizajna, tehnoloških i znanstvenih dostignuća, uz beskompromisnu zdravstvenu sigurnost, kako bi gotov proizvod dobio dodanu vrijednost na tržištu.

Ne postoji niti jedan materijal ili predmet koji je potpuno inertan kada dolazi u neposredan dodir s hranom, što podrazumijeva međusobne interakcije između hrane i (ambalažnog) materijala, odnosno predmeta. Rezultati interakcija najčešće su migracije i otpuštanja iz materijala i/ili predmeta u hranu ili obrnuto, a što pod određenim uvjetima može za potrošača predstavljati zdravstveni rizik. Svaka vrsta materijala (plastika, metal, papir, drvo) ima svoje specifičnosti.

Jedna od najzastupljenijih vrsta ambalaže na tržištu danas je svakako plastična ambalaža. U cilju zaštite zdravlja potrošača, zakonodavac je predvidio vrlo visoke zahtjeve spram plastične ambalaže koja dolazi u dodir s hranom. Osim visokih zahtjeva zdravstvene ispravnosti, postavljeni su i visoki zahtjevi u zaštiti okoliša. Kako se plastična ambalaža ne razgrađuje u okolišu, neophodno je zbrinjavanje plastičnog otpada, što sve zajedno predstavlja dodatne troškove za proizvođače. S druge strane, plastična ambalaža ima značajnu ulogu zbog sveopće prihvaćenosti od strane potrošača, ali i zbog dobrih svojstava koja nemaju klasični ambalažni materijali (mala masa, niska cijena te dobra fleksibilnost).

Kada se govori o plastičnoj ambalaži, konkretno o bocama, jedna od većih zabluda je njihovo označavanje. Oznake na dnu boce, ukoliko su brojčane, odnose se na vrstu plastike: 1- PET  poli(etilen-tereftalat), 2- PEHD – polietilen visoke gustoće, 3- PVC-poli(vinil-klorid), 4-LDPE polietilen niske gustoće,  5- PP- polipropilen, 6- PS-polistiren, te na kratice koje se odnose na recikliranu i povratnu ambalažu, a nikako ne na „stupanj toksičnosti“ kako je navedeno na pojedinim portalima.

Prema tome, ako je zdravstveno ispravna, nijednu vrstu ambalaže nije potrebno izbjegavati. Proizvođač hrane mora voditi računa da se hrana pakira u zdravstveno ispravnu ambalažu, a nadležno tijelo, Sanitarna inspekcija Ministarstva zdravstva, provodi nadzor tržišta i u konačnici štiti potrošače.

Što se tiče zdravstveno neispravne ambalaže, najčešće su greške nastale u tehnološkom postupku proizvodnje, krivi odabir pojedine vrste materijala za pakiranje hrane, neadekvatno rukovanje plastičnom ambalažom, te neispunjavanje funkcije ambalaže na pravi način. Ukoliko se poštuju pravila dobre proizvođačke prakse, odnosno važeća zakonska ograničenja u proizvodnji uz kontrolu i sljedivost u proizvodnji, zdravstveni je rizik za potrošača minimalan.