Probiotici i enzimi za zdravu probavu

Prema definiciji Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) i Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), probiotici su živi mikroorganizmi koji kada su primijenjeni u adekvatnim dozama imaju koristan učinak na zdravlje domaćina.

Takve kulture mikroorganizama moraju zadovoljavati više kriterija, a osnovni su:

  • sigurnost
  • preživljavanje i zadržavanje aktivnosti tijekom priprave i čuvanja
  • otpornost prema niskom pH, želučanom soku, soku gušterače i žučnim solima
  • funkcionalna ili klinička korist za domaćina.

 

Posljednjih 20 godina istraživan je terapijski potencijal probiotičkih bakterija u brojnim eksperimentalnim i kliničkim studijama, a njihova primjena u različitim kliničkim stanjima je privukla značajnu pažnju kako znanstvenika tako i onu komercijalnu.

Ljudska crijeva su domaćin velikog broja kako „korisnih“ tako i „loših“ bakterija, čak 10 puta većeg od broja stanica od kojih je sastavljen ljudski organizam. Preko 99% bakterija koje nastanjuju naša crijeva pripadaju jednom od 4 koljena: Firmicutes (23%), Bacteroidetes (64%), Proteobacteria, i Actinobacteria. Najgušće naseljena regija gastrointestinalnog trakta je debelo crijevo sa čak 1012 bakterija po gramu i to prvenstveno bakterije Bacteroides, Bifidobacteria, Fusobacteria, Clostridia i Peptostreptococci razreda. Također, danas je poznato da je sastav crijevne mikroflore jedinstven za svakog pojedinca i visoko varijabilan među ljudima, te vrlo stabilan nakon prve godine života.

Ravnoteža ovog mikrobnog sustava je dinamična i može se poremetiti pod utjecajem starenja, liječenja, stresa, prehrane svojstvene zapadnjačkom stilu života (visok unos zasićenih masnoća, crvenog mesa, namirnica bogatih transmasnim kiselinama i nizak unos vlakana) i drugih čimbenika iz okoliša, a od iznimne je važnosti za zdravlje i funkcioniranje organizma u cjelini.

Optimalna crijevna flora postiže se nutritivno dobro uravnoteženom prehranom, prvenstveno unosom oligosaharida, vlakana i fermentiranih mliječnih proizvoda.

Znamo da su za prelazak mlijeka u jogurt odgovorne bakterije mliječne kiseline koje pretvaraju mliječni šećer (laktozu) u mliječnu kiselinu, čime stvaraju nepovoljne uvjete za rast nepoželjnih mikroorganizama. Osim bakterija mliječne kiseline, sve veću popularnost i primjenu u različitim fermentiranim mliječnim proizvodima dobivaju i ostali specifični sojevi bakterija koje nazivamo probioticima, odnosno „korisnim“ bakterijama. Probiotičke bakterije pokazuju antimikrobno djelovanje, posebno prema patogenim mikroorganizmima, zahvaljujući sposobnosti da se natječu za mjesto vezanja i hranjive tvari u probavnom traktu.

Nadalje, probiotičke bakterije doprinose poboljšanju metabolizma laktoze kod osoba intolerantnih na laktozu povećavanjem aktivnosti enzima ß-galaktozidaze u probavnom traktu, što omogućava razgradnju laktoze pri fiziološkoj deficijenciji tog enzima. Važna funkcionalna svojstva probiotičkih sojeva su adhezija na crijevni epitel i poticanje imunološkog odgovora.

Osim obogaćivanja hrane „korisnim“ bakterijama, prvenstveno jogurta i drugih fermentiranih mliječnih proizvoda, probiotici su na tržištu dostupni i u obliku dodataka prehrani.

Za uspostavljanje ravnoteže crijevne mikroflore je, osim probiotika, iznimno važna i primjena prebiotika – supstancije kompleksnog polisaharidnog sastava koje stimuliraju preživljavanje i implantaciju probiotičkih bakterija u probavnom sustavu, te sinbiotika (podrazumijeva istovremeno korištenje probiotika i prebiotika).

Pokazalo se da minimalna količina prebiotika (fruktooligosaharida ili inulina) potrebna za stimulaciju rasta bifidobacteria iznosi 4 g dnevno, dok optimalna količina iznosi 10 g dnevno. S druge strane, pokazalo se dnevni unos inulina od 14 g može uzrokovati nelagodu u crijevima. Nadalje, pojedinci mogu imati nuspojave (povećana produkcija plinova, abdominalna nelagoda i u rijetkim slučajevima proljev) vezane uz unos probiotika budući da uslijed smrti patogenih bakterija dolazi do oslobađanja toksičnih produkata. U takvim slučajevima treba ustrajati na uzimanju probiotika.

Najčešće korišteni probiotici su različite vrste roda Lactobacillus i Bifidobacterium. U tablici 1 navedene su preporučene doze (CFU) najčešće korištenih probiotika.

Tablica 1 – Preporučene doze najčešće korištenih probiotika

Vrsta kulture mikroorganizama Preporučena količina
Lactobacillus casei 1010 CFU – 2x dnevno
Lactobacillus acidophilus 109 – 1010 CFU – 1-3x dnevno
Lactobacillus rhamnosus 1010 – 1011 CFU – 2x dnevno
Bifidobacterium lactis 1010 CFU – 2x dnevno

Izvor: preuzeto iz „indikacije za promjenu probiotika i prebiotika u gastroenterologiji baziranih na znanstvenim dokazima“ (2002).

Nadalje, povećanim korištenjem probiotika, prebiotika i sinbiotika trebala bi se smanjiti upotreba antibiotika što bi svakako pridonijelo i smanjenju antibiotičke rezistencije koja u današnje vrijeme poprima alarmantne razmjere.

Unatoč brojnim studijama koje pokazuju potencijalno koristan učinak „korisnih“ bakterija na zdravlje ljudi, jedina klinička stanja za koja je dosad potvrđena učinkovitost probiotika su akutni gastroenteritis i proljev povezan s antibioticima, dok njihova uloga u liječenju kroničnih i/ili autoimunih bolesti još nije dokazana.

Probavni enzimi, koji su po svojem kemijskom sastavu proteini, vrlo su važne molekule koje sudjeluju u probavi. Njihova funkcija je razgradnja kemijskih veza (probavljanje) koje se nalaze u hrani do molekula koje krv dalje prenosi do svake stanice našeg organizma.

Probava hrane započinje već u ustima, na način da enzim kojeg luče žlijezde slinovnice (ptijalin) počinje razgradnju škroba. Nadalje, u želucu se nalazi enzim želučane kiseline koja omekšava hranu i aktivira enzim pepsin koji razgrađuje bjelančevine na aminokiseline. Gušterača se nalazi ispod želuca i nije dio probavne cijevi, međutim, enzimi koje izlučuje sudjeluju u probavnom procesu. Izlučuje amilazu i lipazu. Amilaza je enzim koji razgrađuje škrob i glikogen, a lipaza razgrađuje masti do molekula koje tijelo može iskorištavati kao energiju za normalno funkcioniranje organizma.

Problem nastaje kada u tijelu nedostaje (ili nema dovoljno) određenog enzima koji je ključan za probavu. Hrana tada ostaje neprobavljena ili nedovoljno probavljena i počinje truliti u probavnom traktu čovjeka. Budući da nije došlo do razlaganja hrane do njenih najmanjih dijelova, postaje savršen medij za razvoj gljivica, bakterija i ostalih mikroorganizama i stvara se podloga za razvoj bolesti.

Također, kod nedostatka enzima mogu se razviti i različite intolerancije na određenu hranu (odnosno, na ključan sastojak u hrani). Tako na primjer, postoji intolerancija na laktozu (šećer koji se nalazi u mlijeku). Kod ljudi koji imaju dijagnosticiranu intoleranciju na laktozu, nedostaje enzim po imenu laktaza, a koji se nalazi u tankom crijevu. Zbog nemogućnosti razgradnje laktoze, osobe intolerantne na laktozu imaju probavne smetnje u obliku dijareje, nadimanja i grčeva. Rješenje je izbjegavanje mlijeka ili konzumacija mlijeka bez laktoze kako bi se izbjegli ranije spomenuti problemi. Laktazu je također moguće uzeti i u obliku  dodataka prehrani, kako bi se laktoza mogla probaviti u crijevima.