Svjetski dan borbe protiv bjesnoće

 28. rujna svake godine obilježavamo Svjetski dana borbe protiv bjesnoće zbog ukazivanja na važno javnozdravstveno značenje ove još uvijek smrtonosne bolesti u mnogim zemljama širom svijeta.

Bjesnoća (rabies ili lyssa) je smrtonosna virusna bolest središnjeg živčanog sustava divljih i domaćih životinja. Najčešće obolijevaju divlje životinje, primarno lisice, zatim vukovi, čagljevi, šišmiši, a rijetko mali glodavci. One u različitim dijelovima svijeta predstavljaju rezervoar virusa bjesnoće i stalan su izvor zaraze za druge životinje, odnosno čovjeka, kao posljednju kariku u tom lancu. U domaćih životinja bjesnoća se javlja redovito kao posljedica kontakta s oboljelom divljom životinjom. Na ljude se može prenijeti slučajnim ugrizom zaražene divlje ili domaće životinje.
Postoje tri oblika bjesnoće, prvi je tzv. urbana koju uglavnom prenose psi, drugi je tzv. silvatična koju većinom prenose divlje životinje, prvenstveno lisice i treći oblik bjesnoće prenose šišmiši.

Bjesnoća je rasprostranjena na gotovo svim kontinentima, osim na Antartiku, u više od 150 zemalja u kojima se ne provode neophodne mjere obveznog cijepljenja pasa. Prema podacima i procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, više od 55000 ljudi u svijetu godišnje oboli i umre od bjesnoće, većinom u Aziji i Africi, a stvaran broj oboljelih i umrlih može se samo procjenjivati. Otočne zemlje kao što su Velika Britanija, Irska, Island, Australija, Novi Zeland i Japan smatrane su zemljama slobodnima od bjesnoće, no taj su status izgubile zbog pojave bjesnoće uzrokovane ugrizima šišmiša.

U Hrvatskoj je zadnji autohtoni slučaj bjesnoće u čovjeka zabilježen 1964. godine, a 1989. i 1995. godine zabilježena su dva importirana slučaja.
Na gotovo cijelom području Republike Hrvatske, izuzevši jadranske otoke, od 1977. godine neprekidno je prisutna silvatična bjesnoća čiji je glavni rezervoar i prenosioc crvena lisica (Vulpes vulpes). U domaćih se životinja (psi, mačke, goveda, konji, ovce i koze) javlja u slučaju ugriza zaražene divlje životinje. Najveći broj oboljelih čine mačke i psi zbog izravne izloženosti kontaktu s lisicama (ulazak lisica u dvorišta, parkove, lov, dnevna migracija) te nepoštivanja zakonskih odredbi o preventivnom cijepljenju ljubimaca (pasa) od strane vlasnika.

Vjerojatnost ekspozicije čovjeka virusu bjesnoće izravno je povezan s blizinom inficiranih životinja ljudskim naseljima. Zbog zajedničkog suživota sa životinjama porast broja slučajeva bjesnoće u mačaka i pasa prethodnih godina predstavlja značajnu i trajnu prijetnju zdravlju ljudi u ruralnim i gradskim sredinama, kao i ljudi koji su profesionalno ili na drugi način izloženi riziku kontakta s bijesnim životinjama (npr. veterinari, lovci).

Glavne mjere prevencije su: cijepljenje pasa protiv bjesnoće i oralna vakcinacija lisica protiv bjesnoće. Godišnjom uredbom, regulirano je praćenje i provođenje programa za eradikaciju bjesnoće. Uveden je tzv. Lyssacan program koji omogućuje registraciju pasa i njihovih vlasnika prilikom cijepljenja pasa protiv bjesnoće te njihovog čipiranja; a ujedno služi i kao provjera cjepnog statusa pasa nakon ugriza osoba. Cijepljenje pasa obavezno je za sve pse starije od 3 mjeseca. Mačke ne podliježu zakonskoj obvezi cijepljenja protiv bjesnoće, već ovisi o odluci njihovih vlasnika.

U svrhu osiguravanja zaštite zdravlja ljudi i domaćih životinja od bjesnoće, a radi suzbijanja i iskorjenjivanja bolesti u populaciji lisica kao glavnih rezervoara te postizanja statusa zemlje slobodne od te bolesti, Uprava veterinarstva Ministarstva poljoprivrede 2011. godine započinje provedbu projekta Oralne vakcinacije lisica u Republici Hrvatskoj sredstvima iz IPA predpristupnog fonda EU. Provodi se dva puta godišnje, u jesen i proljeće. Kontinuiranim praćenjem učinka takve akcije te pretragama životinja na virus bjesnoće ustanovljen je trend pada pozitivnih izolata bjesnoće, kako u lisica i ostalih divljih životinja, tako i u domaćih životinja.

Nakon ugriza životinje u gradu ili u prirodi, kao i nakon bilo kakvog kontakta sa životinjom (u vidu ogrebotine i eventualnog kontakta sa zaraženom slinom) kod koje postoji sumnja na bjesnoću potrebno je što je moguće prije potražiti liječničku pomoć.

Specifična medicinska zaštita nakon izloženosti bjesnoći zove se postekspozicijska profilaksa i uključuje pasivnu imunizaciju imunoglobulinom i cijepljenje protiv bjesnoće. Prvu dozu cjepiva i imunoglobulin treba primiti što je prije moguće.

U Hrvatskoj se antirabične ambulante nalaze pri županijskim zavodima za javno zdravstvo.